"Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi prevencijom mentalnih poremećaja stanovništva, obezbjeđivanjem najboljegmogućeg liječenja mentalnih poremećaja, rehabilitacijom osobakoje pate od mentalnih oboljenja i unapređenjem mentalnogzdravlja. Dužnost psihijatra je da pruži pacijentu najbolju terapijukoja postoji, u skladu sa prihvaćenim znanstvenim saznanjima ietičkim principima. Psihijatri bi trebalo da primjenjuju terapijskeintervencije koje u najmanjoj mjeri ograničavaju slobodu pacijenta..."
Ovo je dio Madridske deklaracije koja opisuje eticke standarde za psihijatriju. U nastavku slijedi cijeli tekst koji poblize objasnjava neke od normi i izazova pred kojima se nalaze psihijatri i psihijatrija.
MADRIDSKA DEKLARACIJA
(jun/lipanj 2005.)Svjetska psihijatrijska usvojila je 1977. godine Havajsku deklaraciju u kojoj su data etička uputstva za psihijatrijsku praksu. Deklaracija jedopunjena u Beču 1983. godine. Da bi odrazio uticaj promjene društvenihstavova i novih medicinskih dostignuća na psihijatriju, Svjetska psihijatarijskaasocijacija je još jednom izvršila reviziju etičkih standarda kojih bi trebalo dase pridržavaju sve njene članice i sve osobe koje se praktično bavepsihijatrijom.Medicina je istovremeno i iscjeliteljska vještina i znanost. Dinamika ovekombinacije najbolje se ogleda u psihijatriji, grani medicine koja jespecijalizirana za njegu i zaštitu onih koji su bolesni ili nemoćni uslijedmentalnog poremećaja ili oboljenja. Iako postoje kulturne, društvene inacionalne razlike, potreba za moralnim ponašanjem i neprestanimpreispitivanjem etičkih standarda je univerzalna.Kao ljekari, psihijatri moraju biti svjesni etičkih implikacija svog poziva,kao i specifičnih etičkih zahtijeva vezanih za psihijatriju. Kao članovi društva,psihijatri se moraju zalagati za pravedno i ravnopravno postupanje premamentalno oboljelima, za socijalnu pravdu i ravnopravnost.Etičnost se zasniva na individualnom osjećanju odgovornosti psihijatraprema pacijentu i na njegovoj procjeni pravilnog i odgovarajućeg ponašanja.Spoljašnji standardi i uticaji, kao što su kodeksi profesionalnog ponašanja,nauka o moralu ili zakonodavstvo, ne mogu sami po sebi biti garancijaetičnosti u medicini. Psihijatri uvijek moraju imati na umu granice koje postojeu odnosu između psihijatra i pacijenta, i da se, prije svega, rukovodepoštovanjem pacijenata i brigom za njihovu dobrobit i integritet.Upravo u ovom duhu, Generalna skupština Svjetske psihijatrijskeasocijacije usvojila je 25 avgusta 1996., a dopunila 8 avgusta 1999. i 26avgusta 2002. godine, sljedeće etičke standarde, kojima bi trebalo da serukovode psihijatri širom svijeta:1. Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi prevencijommentalnih poremećaja stanovništva, obezbjeđivanjem najboljegmogućeg liječenja mentalnih poremećaja, rehabilitacijom osobakoje pate od mentalnih oboljenja i unapređenjem mentalnogzdravlja. Dužnost psihijatra je da pruži pacijentu najbolju terapijukoja postoji, u skladu sa prihvaćenim znanstvenim saznanjima ietičkim principima. Psihijatri bi trebalo da primjenjuju terapijskeintervencije koje u najmanjoj mjeri ograničavaju slobodu pacijenta, ida potraže savjet u onim oblastima rada koje ne spadaju u njihovuosnovnu struku. Pri tome bi trebalo da vode računa o ravnopravnojraspodjeli sredstava u zdravstvu.2. Dužnost psihijatra je da ide u korak sa naučnim dostignućima usvojoj oblasti i da nova saznanja prenosi i drugima. Psihijatrieducirani za istraživački rad treba da streme proširivanju naučnihgranica u psihijatriji.3. Pacijent ima pravo da bude prihvaćen kao partner u terapijskomprocesu. Odnos između psihijatra i pacijenta mora biti zasnovan nauzajamnom povjerenju i poštovanju, kako bi pacijent mogao, naosnovu dobijenih informacija, slobodno da donese odluku. Dužnostpsihijatara je da pacijentu pruže sve relevantne informacije, kako bibio u stanju da donese racionalnu odluku, u skladu sa ličnimvrijednostima i sklonostima.4. Kada je uslijed mentalnog poremećaja pacijent teškohendikepiran, onesposobljen i/ili nesposoban da pravilno rasuđuje,psihijatri bi trebalo da se konzultiraju s obitelji i, ako je potrebno,potraže pravni savjet radi zaštite ljudskog dostojanstva i zakonskihprava pacijenta. Nijedno liječenje ne bi trebalo da se sprovodi protivvolje pacijenta, osim kada bi njegovo nesprovođenje ugrozilo životpacijenta i/ili drugih osoba. Liječenje uvijek mora biti u najboljeminteresu pacijenta.5. Kada se od psihijatara traži da izvrše procjenu neke osobe,njihova je dužnost da joj prvo daju informacije i savjet u vezi saciljem intervencije, načinom na koji će rezultati biti iskorišteni, imogućim posljedicama izvršene procjene. Ovo je naročito važnokada su psihijatri uključeni kao treća strana.6. Informacije dobijene u terapijskom odnosu su povjerljive,spadaju u privatnost pacijenta i trebalo bi ih koristiti samo i isključivou cilju poboljšanja mentalnog zdravlja pacijenta. Psihijatrima sezabranjuje upotreba ovih informacija iz osobnih razloga ili radiosobne koristi. Kršenje principa o povjerljivosti informacijadozvoljeno je jedino u slučaju kada to zakon zahtijeva (npr.obavezno prijavljivanje zlostavljanja djece) ili kada bi zbogpoštovanja povjerljivosti informacija tjelesno ili duševno zdravljepacijenta ili treće osobe moglo biti ozbiljno ugroženo; psihijatri bi,kad god je to moguće, trebalo prvo da obavijeste pacijenta opostupcima koji će se preduzeti.7. Istraživanja koja se ne sprovode u skladu sa naučnimstandardima i koja nisu validna sa naučne tačke gledišta, nisumoralna. Istraživačke aktivnosti treba da odobri odgovarajući etičkikomitet. Psihijatri bi trebalo da slijede međunarodna i nacionalnapravila za sprovođenje istraživanja. Istraživanja treba da sprovodeili da njima rukovode jedino osobe koje za to imaju odgovarajućuedukaciju. Pošto psihijatrijski pacijenti predstavljaju posebno ranjivupopulaciju ispitanika, mora se pokloniti posebna pažnja procjeninjihove sposobnosti da učestvuju u istraživanju, i zaštiti njihoveslobodne volje i duševnog i tjelesnog integriteta. Etičke standardebi, takođe, trebalo primjenjivati prilikom odabira populacijskih grupau svim vrstama istraživanja, uključujući epidemiološka i sociološkaistraživanja, kao i kolaborativna istraživanja koja uključuju drugediscipline ili više istraživačkih centara.1. Psihijatri moraju da štite svoje pravo da, prema zahtijevimastruke i očekivanjima javnosti, liječe svoje pacijente i da se zalažuza njihovu dobrobit.2. Psihijatri treba da imaju pravo da se bave svojom strukom nanajvišem nivou, pružajući nezavisne procjene mentalnog stanjaosobe i uspostavljajući efikasne protokole liječenja i praćenja uskladu sa najboljom praksom i medicinom zasnovanom nadokazima.3. Postoje neki aspekti u istoriji psihijatrije, ali i uvjeti rada u nekimdanašnjim totalitarnim političkim režimima i ekonomskim sistemimavođenim profitom, koji pojačavaju opasnost od zloupotrebepsihijatrije, u smislu da su psihijatri primorani da pristanu naneprikladne zahtijeve i daju netačne psihijatrijske izvještaje koji iduna ruku sistemu, ali štete interesima osobe čije se stanjeprocjenjuje.4. Psihijatri su također stigmatizirani kao i njihovi pacijenti i, poputnjih, mogu postati žrtve diskriminacije. Psihijatri treba da imaju pravoi obavezu da se bave svojom strukom i da se zalažu za medicinskepotrebe i društvena i politička prava svojih pacijenata, a da zbogtoga ne trpe odbacivanje kolega, ismijevanje u medijima i progon.
O saopstavanju dijagnoze Alchajmerove bolesti i dvostrukoj odgovornosti psihijatra procitajte u nastavku Madridske deklaracije.
..................................................................................................................................................................
e-mail:moja_saveta@yahoo.com
skype:doktor SOS
...................................................................................................................................................................
Nema komentara:
Objavi komentar